To je i bilo za očekivati. Kad su se ljudi 90.-tih godina masovno zapošljavali u zaštitarskim firmama, to je bilo konjukturno zanimanje, obzirom na ratna događanja i trend propadanja poslovnih subjekata, gdje je novopečenim '' poduzetnicima'' bio temeljni cilj dokopati se zemljišta i nekretnina a riješiti se zaposlenika. U toj situaciji bilo je na izbor vrlo kvalitetnih zaposlenika, a pritom i plaće nisu bile loše, obzirom na još uvijek ne tako veliku konkurenciju zaštitarskih društava i cijene sata rada , koje su za današnje prilike bile '' astronomske''.
E, danas je druga situacija. Konkurencija je žestoka, cijena sata sramotno niska, zaposlenici se doslovno ''gaze'', propisi vezani za rad i radne odnose ne poštuju, inspekcija MUP-a i Ministarstva rada , koja bi trebala nadgledati poštivanje istih, svoj posao ne odrađuju. Sve to rezultira opću bježaniju iz zaštitarske djelatnosti, koja je svedena na nivo ispod usluge čišćenja prostora, što je uzevši u obzir zakonske ovlasti zaštitara , sramotno.
Dobar pokazatelj sposobnosti menadžmenta velikog broja, zaštitarskih tvrtki su pokrenuti stečajevi, stečajne nagodbe, dugovanja plaća i doprinosa i sl.
Rezime svega je onda odlazak u Njemačku ili iseljavanje u prekomorske zemlje. No, nezajažljivim vlasnicima zaštitarskih tvrtki, koji nemaju elementarna znanja za vođenja tvrtki u promijenjenim uvjetima poslovanja, to nije zvono za uzbunu, sve dok se ostvaruje bilo kakav profit.