Čitateljica Ivana Šimić obratila nam se otvorenim pismom u kojem nam se požalila na uvjete rada u zaštitarstvu i pozvala ljude da ne dopuste da im se uzme i posljednja trunka dostojanstva. Pročitajte njenu priču.
Za neproduljenje ugovora saznala dva dana prije isteka
Godinu dana nakon završenog tečaja za zaštitara, dobijam poziv sa Zavoda za zapošljavanje, da se javim u jednu zaštitarsku tvrtku. Odlazim na razgovor, gdje me šef kadrovske službe indirektno odgovara od posla, jer se radi u smjenama te zbog toga mnogi odustaju. Budući da mi je posao bio, i još uvijek jest, neophodan, pristajem na sve uvjete koji mi ionako nisu strani, jer sam radila do sada u smjenama u drugim tvrtkama, i niti jedan posao mi nije težak.
U lipnju 2014. dobijam ugovor na godinu dana. Sve bi bilo u najboljem redu da za neproduljenje ugovora nisam saznala tek dva dana prije njegovog isteka. Krajem svibnja nadzornik mi javlja da sam na godišnjem odmoru do isteka ugovora, te sam u to vrijeme nekoliko puta zvala u vezi mog ugovora, međutim, nitko mi ništa nije znao reći. Dva dana prije isteka, dok sam još na godišnjem, zovem firmu i šef kadrovske mi kaže da mi neće produžiti ugovor. Bez ikakve obavijesti, razgovora, otkaznog roka. Toliko o ažurnosti!
Problem o kojem želim govoriti puno je dublje prirode, a radi se o ROBOVLASNIČKOM odnosu pojedinih ‘šerifa’ nadzornika prema zaštitarima. Većina zaštitara radi dvanaestosatne smjene, nakon čega nerijetko moraju odrađivati zamjene, ići na utakmice te nemaju privatan život ni u kojem pogledu.
Pojedini nadzornici ponašaju se kao gospodari tuđih života, mijenjaju raspored rada po nekoliko puta mjesečno, bez ikakve obavijesti. Dođeš na posao odraditi svoju smjenu sa strepnjom u želucu što te danas čeka. Zaštitari nemaju pravo na svoj privatni život, na svoju obitelj, na svoje obveze izvan posla. Očekuju od zaštitara da budu na raspolaganju 24 sata dnevno!
To je bio moj prigovor jednome od nadzornika. Rekla sam da nisam vlasništvo firme te da ovakvim načinom rada krše ne samo radnička, nego i ljudska prava. To je bio dovoljan razlog da ugroze moju egzistenciju. Na moj rad, u tih 11 mjeseci, nije bilo niti jednog kašnjenja na posao, niti jedne zamjerke od strane kolega ili klijenata. Odradila sam sve korektno i profesionalno, što i moji kolege mogu potvrditi. Dovoljno je bilo da se ne svidim nekom nadzorniku.
Robovlasništvo, a ne posao
Ja se uistinu pitam u kakvoj mi to državi živimo? Sustavno se krše, ne samo radnička, nego i osnovna ljudska prava. Zakon se ne poštuje! Nitko za ništa ne odgovara, a radnici se nemaju kome obratiti da ih zaštiti. Sramota je što pojedine zaštitarske kuće rade od svojih ljudi. Ovo što sam na svojoj koži osjetila je robovlasništvo, a ne posao. Za 3050kn BRUTO, očekuju od vas da ste im na raspolaganju 24 sata dnevno, mijenjaju raspored rada kako njima odgovara, čime ljudima oduzimaju slobodne dane, a o ‘kulturi’ ophođenja i ‘profesionalnosti’ da i ne govorim. Ljudi pucaju od umora, ubrzanih smjena, zamjena za bolovanje i godišnje odmore i vrijeme je da netko progovori o tome. Pola ljudi uzima tablete za smirenje kako bi se lakše nosili sa svime time, sa tom nepravdom i gaženjem ljudskog dostojanstva.
Ljudi se boje, jer im je egzistencija ugrožena, šute i rade kako im je mali 'bog' zapovjedio, bez pogovora. Žalosna i bijedna slika hrvatske stvarnosti, gdje se šačica ‘moćnika’ koji imaju novac zarađen na grbači nas radnika, ponašaju kao gospodari života i smrti svojih zaposlenika.
Pozivam ovim putem nadležne institucije, da pošalju inspekciju rada u SVE zaštitarske firme. Neka pročešljaju malo financije i ispitaju zašto se plaće isplaćuju nekoliko dana nakon što je zakonom propisano, dok milijuni našeg novca sjede na nečijem računu i 'obrću' kamatu, a radnici se pitaju hoće li imati dovoljno za platiti režije. Vlasnik firme zaradi godišnje nekoliko desetina milijuna kuna, a ‘nema’ radnicima za radne cipele?! Neka se odredi osnovna plača za zaštitare, a ne da radimo kao životinje za ovu sramotu od plaće. Neka ispitaju poštuju li poslodavci radnička prava. Neka porazgovaraju sa zaposlenicima, jer ovo što se kod nas radi podsjeća na radničke logore i robovlasništvo.
Sramotno i nedopustivo u tzv. pravno uređenoj državi koja se poziva na demokraciju i vladavinu prava. Kakva prava ima radnik u ovoj zemlji? NIKAKVA GOSPODO, I VI STE ZA TO KRIVI! Krivi smo svi mi, koji dopuštamo da nas sustavno gaze, koji se bojimo vlastite sjene, koji se ne borimo za sebe i svoju djecu. Ako im dozvolimo da nam uzmu i posljednji trun dostojanstva, nismo niti zaslužili drugo nego da nas i dalje gaze i obezvrjeđuju.
Pozivam također svoje kolege da dignu svoj glas. Ta šačica jada koja umišlja da su bogovi tuđih života može biti pobijeđena i početi nas poštivati, tek kada se prestanemo bojati, i kada se zauzmemo za sebe, a samim time i jedni za druge.